Kategorija: Aqidah
Neka je slava i hvala Uzvišenom Allahu, Subhanehu ve Te’ala, nema drugog boga osim Njega. Neka je salavat i selam na Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme, njegovu porodicu, njegove časne ashabe i sve one koji ih slijede.
Allah Subhanehu ve Te’ala je naredio pravednost svojim robovima, a On Subhane je najprevedniji i nikome nepravdu ne čini. On, zaista, postupa pravedno. U Njegovoj su vlasti Njegovi robovi i On je milostiviji od roditelja prema svome djetetu.
Poznati mufessir Ibn Kesir, rahimehullah, u svom Tefsiru tumači riječi Uzvišenog Allaha: ″...jer Allah nije nepravedan robovima Svojim!″ i kaže: “Tj. on nečini nepravdu ni jednom od Svojih stvorenja, nego je On potpuno pravedan i pravičan i On ne čini nasilje. On je Uzvišen, Veličanstven, Svet, Nepogrješiv, Neovisan i Hvaljen.
U vjerodostojnom hadisu koji navodi Muslim - Allah mu se smilovao - od Ebu-Zerra, radijallahu anhu, a on od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kaže se da je Uzvišeni Allah rekao: ″O robovi Moji, Ja sam Sebi zabranio nasilje a i vama sam ga učinio zabranjenim, pa nemojte jedni drugima činiti nasilje. O robovi Moji, Ja bilježim sva vaša djela, pa kod koga budu dobra neka zahvaljuje Allahu, a kod koga ne budu dobra, neka nikog drugog ne kori osim sebe.”
Allah Subhanehu ve Te’ala je iz milosti prema svojim robovima slao poslanike i vjerovjesnike, kako bi im donosili radosne vijesti i kako bi ih istovremeno opomenuli. Kaže Uzvišeni: “Onima koji se Gospodaru svome odazovu - nagrada najljepša; a onima koji Mu se ne odazovu - kad bi sve što je na Zemlji njihovo bilo, i još toliko, rado bi se time otkupili.” (prevod značenja sure Er-R’ad, 18)
Kaže Uzvišeni: "A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!" (prevod značenja sure El-Isra’, 15) Ibn Kesir, rahimehullah, u svome Tefsiru kaže: “On ne kažnjava nikoga dok mu dokaz protiv njega ne donese slanjem poslanika kao što su riječi Uzvišenoga: "Kad god se koja gomila u nj baci, stražari u njemu će upitati: "Zar nije niko dolaz o da vas opominje?" "Jest, dolaz o nam je onaj koji nas je opominjao" - odgovorit će - "a mi smo poricali i govorili: 'Allah nije objavio ništa, vi ste u velikoj zabludi!'" (prevod značenja sure El-Mulk, 8-9)
Dalje navodi Ibn Kesir, rahimehullah,: “Imam Buhari u svome "Sahihu" bilježi od Ebu-Hurejreta, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Medjusobno su se prepirali Džennet i Džehennem", pa je spomenuo hadis do riječi: što se tiče Dženneta, Allah neće nikome od Svojih robova nepravdu učiniti i stvorit će za Vatru stvorenja koja će u nju biti bačena, pa će Vatra zapitati: 'Ima li još?' tri puta. Spomenuo je cijeli hadis. Ovo je došlo o Džennetu jer je on kuća blagodati. Što se tiče Džehennema, on je simbol pravde, u njega niko neće ući prije upozorenja i nakon što ne bude imao opravdanje. Većina hafiza spominje ovaj termin i kaže: Vjerovatno ga je obrnuo prenosilac argumentirajući ono što bilježe Buhari i Muslim a tekst je Buharijin u hadisu Abdurrezaka ibn Mu’ammera od Hammama a on od Ebu-Hurejreta, radijallahu anhu, koji kaže: "Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Raspravljali su se medjusobno Džennet i Džehennem', pa je spomenuo hadis do riječi: "Što se tiče Vatre neće se napuniti dok Gospodar ne stavi svoju nogu a ona kaže: "Dosta, dosta!" Tada će se napuniti i dijelovi Džehennema, približiti jedan drugome, a Allah neće nikome od robova Svojih nepravdu učiniti. Što se tiče, pak, Dženneta Allah će za njega stvoriti stvorenja..."
Ovdje se nameće jedno pitanje od starije i novije generacije imama - Allah im se smilovao: Kakav je propis u pogledu djece koja umru još dok su mala a roditelji im nevjernici? Takodjer lud, gluh, senilan starac i ko umre u periodu izmedju dolaska dvojice vjerovjesnika pa do njega ne dodje da’wa. O njima govore hadisi koje ćemo spomenuti, sa Allahovom pomoći, a zatim ćemo donijeti rezime učenjaka o tome, a Allah je Onaj od koga se traži pomoć.
Imam Ahmed prenosi od El-Esweda ibn Seri’a da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:"Četiri će se osobe pravdati na Sudnjemu danu: Gluh čovjek koji ništa nije čuo, lud čovjek, oronuo starac i čovjek koji je umro u periodu izmedju dva poslanika. Onaj koji je bio gluh reći će: 'Moj Gospodaru, kada je islam došao, ja ništa nisam čuo.'
Luda osoba će reći: 'Moj Gospodaru, kada se islam pojavio, djeca su na mene izmet bacala.' Oronula stara osoba će reći: 'Moj Gospodaru, kada je islam došao, ja ništa nisam razumio.' Onaj koji je umro u razdoblju izmedju dolaska dvojice poslanika će reći : 'Moj Gospodaru, nije mi došao Tvoj poslanik.' On će uzeti od njih obećanje da će Mu pokorni biti pa će im narediti da udju u Vatru. Tako mi Onoga u Čijoj je ruci duša Muhammedova, kada bi ušli u nju, bila bi im hladna i spasonosna."
Šejhul-islam Ibnul-Qajjim, rahimehullah, u svojoj knjizi ''Tarīqul-Hidžretejn'' (govoreći o 17. kategoriji -šerijatskih- obveznika) kaže:
''Ovo objašnjenje je izgrađeno na četiri temelja:
Prvi: Da Allah, Subhanehu ve Te'ala, neće kazniti nikog osim nakon uspostave argumenta nad njim (qijāmul-hudždže). Kao i što je rekao Uzvišeni – u prevodu značenja – 'Mi nećemo nikog kazniti dok mu ne pošaljemo poslanika.'
Drugi: Da se kazna zaslužuje radi dva razloga.
Prva stvar je kufr okretanja (kufr 'irād), a druga je kufr prkosa (tj. kufr 'inād).
A što se tiče kufra neznanja (tj. kufrul-džehl) uz neuspostavljenosti argumenta i nepostojanja mogućnosti da se argument sazna – e to je onaj (tj. vrsta kufra) zbog čijeg činjenja Allāh neće kazniti dok se ne uspostavi poslanički argument. Kraj citata
Kaže Uzvišeni: “Nijednog poslanika nismo poslali, a da nije govorio jezikom svoga naroda, kako bi im objasnio. A Allah vodi u zabludu koga hoće i upućuje koga hoće, i On je Silni i Mudri." (prevod značenja sure Ibrahim, 4)
"Allahu pripada savršen argument i, da hoće, sve bi vas uputio." (prevod značenja sure El-En’am, 149)
Na drugom mjestu u navedenom djelu kaže, šejhul-islam, Ibnul-Qajjim: "Da, neminovno je u ovom pitanju detaljno objašnjenje nakon kojeg će nestati problematika; a to je razlikovanje izmedju ' muqallida', koji je bio u mogućnosti da sazna i spozna istinu, ali se okrenuo od tog, i 'muqallida' koji ni u kom smislu nije bio u mogućnosti da to uradi. A obje ove vrste postoje u stvarnosti.
Tako je onaj koji je bio u mogućnosti (mutemekinn), i koji se okretao (mu' rid) - nemaran i ostavljač je onoga što mu je obaveza, pa nema opravdanja kod Allaha. A što se tiče nesposobnog (nemoćnog) da pita i da sazna, onog koji nije bio u mogućnosti, na bilo koji način, da stekne znanje - takvi se takode dijele na dvije grupe:
Prva grupa: onaj koji želi uputu, daje joj prednost, voli je, a nema moći da dodje do nje, niti da je traži, zbog nepostojanja nekog ko bi ga uputio; sud o ovome je poput suda o 'ehlul-fetri' i onima do kojih nije došla da'wa.
Druga grupa: nemaran, koji nema volje, niti mu pada na pamet nešto mimo onoga na čemu je.
Tako prvi govori: “Gospodaru! Kada bih znao vjeru bolju od onoga na čemu sam, pokorio bih Ti se njome i ostavio bih ono na čemu sam, ali ja ne znam drugo, osim ono na čemu sam i nisam kadar da drugo učinim. Ovo je vrhunac mog truda i kraj moje spoznaje.' A drugi je zadovoljan onim na čemu je, ne daje ničemu prednost nad time, niti mu duša traži nešto drugo mimo toga, niti u njegovom slučaju ima razlike izmedju stanja nemoći i sposobnosti (moći).
Obojica su nemoćni, a ovog drugog nije obavezno pridružiti prvom, zbog razlike koje je medju njima.
Prvi je poput onih koji traže din u 'fetri’ a nisu ga našli, pa se okanu nakon ulaganja maksimalnog truda u njegovom traženju, zbog nemoći i neznanja.
A drugi je poput onoga koji nije tražio, već je umro na svom širku, a da je i tražio, bio bi nemoćan da dodje do njega. Dakle, razlika je izmedu nemoći onoga koji traži (maksimalno se trudi) i nemoći onoga koji ne mari (okreće se).” Kraj citata
Cijenjeni šejh Ishaq bin AbdurRahman, rahimehullah, kaže u svojoj poslanici pod naslovom ''Tekfīrul-Mu'ajjen'': ''Naprotiv, ehlul-fetra, do kojih nije stigla poslanica i Qur'an i oni koji su umrli u džahilijjetu ne nazivaju se muslimanima po idžma'u (konsenzusu), niti se za njih traži oprost. Učenjaci su se samo razišli po pitanju njihovog kažnjavanja na ahiretu.''
Sinovi šejhul-islama Muhammeda bin Abdulvehhaba, šejhovi Abdullah i Husejn, neka je Allahova milost nad njima, spominju u jednom od odgovora da:
''Ono čime se presuđuje onome ko umre od ehliš-širka (počinioca širka) prije dolaska ove da'we jeste da, ako je bio poznat po činjenju širka i tome da mu je širk bio din, pa je umro na tome – jeste da njegova vanjština ukazuje da je umro na kufru. Zato se ne smije činiti dova za njega, niti klati kurban, niti davati sadaka na njegovo ime. A što se tiče njegovog pravog suda (ahiretskog suda)– on se prepušta Allahu, Uzvišenom. Pa ako je nad njim za vrijeme njegovog života uspostavljen argument, a on mu prkosio – onda je on kafir u vanjštini (ovosvjetskim propisima) i u suštini (ahiretskim propisima). A ako nad njim nije uspostavljen argument (a on se maksimalno trudio da dodje do istine, opaska adm.)– onda se njegov slučaj prepušta Allahu Uzvišenom.'' ('Ed-Durerus-Senijje', 10/142)
Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, u djelu Medžmu'atul-Fetawa, kaže: “Ako se radi o manje poznatim pitanjima, moglo bi se reći da je on u njima: “počinilac greške” i “zabludjeli”, nad kim se nije uspostavio argument, zbog čega ne postaje nevjernikom. Ali se kod nekih njihovih grupacija dešava u poznatim stvarima, za koje znaju i posebni i obični muslimani. Čak Židovi i kršćani i mušrici znaju da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sa njima poslan i da je protekfirio onoga ko im se suprostavi, poput njegovog naredjenja da se ‘ibadet čini samo Allahu, Jedinom, Koji nema sudruga, i zabrane činjenja ‘ibadeta bilo kome mimo Allaha, od meleka, vjerovjesnika, i drugih. Ove stvari spadaju u najpoznatije propise islama, ili poput neprijateljstva prema Židovima i kršćanima i mušricima i poput zabrane razvrata, kamate, vina, kocke i slično tome. I uprkos tome, naći ćeš mnoge od njihovih glavešina da su upali u te vrste, te postale murteddima, i ako bi se neki kajali od toga i vraćali se (istini).”