Kufr se može desiti bez vjerovanja u kufr ili željenja kufra
Kufr se može desiti bez vjerovanja u kufr ili željenja kufra
Ažurirano Četvrtak, 22 oktobar 2009 Grupa autora Četvrtak, 22 oktobar 2009
Među djelima i izjavama ima onih zbog kojih počinilac izlazi iz islāma i nije uslov da on želi da napusti islām (qasd), ili želi da počini kufr, ili da vjeruje u izjavu kufra koju je izgovorio. Ibn Hadžer je rekao: ''Među muslimanima ima onih koji izlaze iz vjere bez željenja (qasd) da izađu iz vjere i bez željenja druge vjere pored vjere islāma''.[1]
Šejhul-islām Ibn Tejmijje je rekao: ''A u suštini, ko god kaže ili počini ono što je kufr, na račun toga postaje kāfir, čak i ako on nije želio (lem jaqsud) da postane nevjernik, jer niko ne želi kufr, osim ako Allāh to želi''. [2]
Da bismo ilustrirali ovu tačku, osoba može učiniti sedždu kipu, i ovo djelo je samo po sebi kufr koji izvodi iz vjere.
Propis tekfīra može biti uspostavljen nad osobom pod uslovom da su preventivne barijere (sprečavajući faktori) tekfīra uklonjeni (kao što je neznanje, prinuda, pogrešno tumačenje šeri'atskog teksta,...).
Međutim (da bi čovjek bio proglašen nevjernikom zbog tog djela), nije uslov da osoba namjerava da počini kufr ovim djelom, jer mušrici koji obožavaju mrtve i čine im 'ibādet – vjerujući da im mrtvi može pomoći, donijeti korist, zaštititi ih – oni nikada ne namjeravaju da počine kufr ovim djelima.
Ne, već oni smatraju da oni te mrtve obožavaju da bi ih oni približili Allāhu, pa ipak su ovo najveća djela širka i riddeta (otpadništva).
Da ilustriramo drugim primjerom: Od čovjeka koji ismijava i psuje Allāha i Njegovog Poslanika se ne zahtijeva da želi kufr svojim riječima ismijavanja ili psovke, niti je uslov da on vjeruje (i'tiqād) u ono što je rekao, da bi se tekfīr uspostavio nad njim. Ne, već ako je on rekao ove riječi promišljeno (a nije mu se ''omaklo''), namjeravajući da kaže ove riječi – onda je to samo po sebi kufr koji izvodi iz vjere.
Međutim, postoji razlika između željenja djela i željenja kufra. Ovo poslednje – željenje kufra – nema važnosti, i njegovo prisustvo ili odsustvo nema utjecaja na propis tekfīra (u onim slučajevima kada je djelo velikog kufra koji izvodi iz vjere). [3]
Međutim, ono prvo – željenje djela, u značenju da osoba dobrovoljno učini to djelo – i te kako utiče na propis tekfīra, jer ovo je vezano za preventivne barijere (sprečavajuće faktore) i uslove koji su potrebni da se ispune za primjenu tekfīra, u smislu da mora biti potvrđeno da se to djelo nije desilo kao produkt prisile (prinude). [4]
Ibnul Qajjim je rekao:
''Desilo se da je onaj koji je, kada je našao svoju izgubljenu devu, rekao: ''O Allāhu, ja sam tvoj Gospodar, a ti si moj rob'', pogriješio iz ogromnog ushićenja i radosti i da on nije postao nevjernik ovim riječima, iako je izgovorio čisti i jasan kufr. Ovo je zbog toga što on nije želio ovo kazati. I zato, onaj koji je prinuđen da izgovori kufr i kaže riječi kufra, ne postaje nevjernik, jer on nije želio da izgovori ove riječi, za razliku od onoga koji se ismijava ili zbija šalu (o Allāhu, Njegovom Poslaniku ili vjeri). U ovom slučaju ovakvo izgovaranje će za sobom povući nevjerstvo i raskid (izlazak iz islāma), čak i ako se on samo šalio i podsmijavao, jer je on želio da izgovori ove riječi. Pa iako se on samo šalio, to neće biti opravdanje za njega, što je suprotno slučaju onoga koji je prinuđen, ili je pogriješio, ili je zaboravio. Takav je opravdan''. [5]
Šejhul-islām Ibn Tejmijje je rekao:
''Ko god svojim jezikom izgovori riječ kufra, nemajući potrebu za tim, promišljeno je rekavši, znajući da je to izgovaranje kufra – onda on time postaje kāfir, iznutra i spolja, i ne dozvoljavamo da bude rečeno: 'Moguće je da je on iznutra (u sebi) i dalje vjernik' ''. [6]
Šejhul-islām je na ovo dodao, u tumačenju ajeta iz sure en-Nahl: ''Onoga koji zaniječe Allāha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane smireno u īmānu – čeka Allāhova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići ce srdžba Allāhova i njih čeka patnja velika.'' [7] :
''I poznato je da On ovdje spomenutim kufrom nije namjeravao kufr koji se odnosi na vjerovanje (i'tiqād) srca jedino, jer čovjek ne može biti prinuđen u pogledu ovoga (tj. njegovo srce ne može biti prinuđeno da ima određeno vjerovanje, čak i ako bude prinuđen da ga kaže svojim jezikom). I On je opravdao (izuzeo) onoga koji je prinuđen (na kufr), ali nije mislio na onoga koji je izgovorio (kufr) i vjerovao u ono što je rekao, jer je on izuzeo onoga koji je prisiljen''. [8]
Drugim riječima, opravdan (izuzet) je samo onaj koji izgovori kufr pod prisilom, a što se tiče onoga koji bez prisile izgovori kufr, onda je on uznevjerovao (postao kāfir), bez obzira da li je njegovo srce povjerovalo u ono što je rekao ili ne, jer iako je čovjek prinuđen da kaže nešto svojim jezikom, on ne može biti prinuđen i natjeran da to prihvati i da vjeruje u to svojim srcem i otuda je prinuda koja se spominje u gore spomenutom ajetu – ona prinuda koja se vezuje jedino za jezik. Zato nije uslov da bi se neko smatrao (i proglasio) nevjernikom da, kad neko izgovori kufr, vjeruje u ono što je rekao.
--------------------------------------------------------------------------------
[1] ''Fethul-bāri'', 12. tom, 373. str.
[2] ''Es-sārim el-meslūl'', 178. str.
[3] Napomena: Ako čovjek želi kufr u svome srcu, onda će on postati nevjernik zbog toga, bez obzira počinio on djelo kufra ili ne.
[4] Što se sāmog djela ili riječi kufra tiče, počinioca ne opravdava to što nije želio kufr koji je počinio, a opravdava ga ako nije želio reći riječ (učiniti djelo) kufra koju je izgovorio (učinio). Primjer za ovo imamo u poznatom hadisu Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, u njegovom govoru o tewbi (pokajanju), o čovjeku koji je u pustinji izgubio devu i svu svoju opskrbu na njoj, pa je, kada ju je našao, izgovorio riječi: ''Allāhu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj rabb (gospodar)!'' Ovo su, bez sumnje, riječi velikog kufra, koji izvodi iz vjere, ali Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, ovog čovjeka nije opisao kao murteda ili nezahvalnika, već je to njegovo izgovaranje ovih riječi objasnio velikim ushićenjem i radošću, koje je manje od Allāhovog radovanja tewbi Njegovog roba. Dakle, čovjek nije želio izgovoriti riječ koju je izgovorio, što ga je spasilo nevjerstva. Međutim, ako čovjek želi (namjerava) učiniti djelo (reći riječ) koje je kufr, neće ga nevjerstva spasiti to što tim svojim djelom (riječju) nije želio kufr, već recimo, obmanuti protivnika, sebi pribaviti neku korist, ''približiti se Allahu'',...
[5] ''I'lāmul-muweqi'īn'', 3.tom, 63.str.
[6] ''Es-sārim el-meslūl'', str.524.
[7] sura en-Nahl, 106. ajet
[8] Isto.