Kategorija: Aqidah
- Širk, današnje vrijeme i današnji mušrici -
Širk je najveći grijeh koje čovjek može da počini. To je pripisivanje Allahu ortaka, partnera odnosno poistovjećivanje stvorenja sa Stvoriteljem u božanskim karakteristikama i pripisivanje Uzvišenom nedostataka i mahana, a činjenjem širka insan neminovno niječe tevhid: Tevhid el-uluhijje, Tevhid er-rububijje, tevhid el-esma’ i ves-sifat ili sve od ovoga.
Činjenjem širka insan čini vrhunac nepravde i ujedno izaziva Allaha i prkosi Njemu Slavljenom i Uzvišenom. Samo što se Zemlja ne raspadne i planine ne sruše od tod zuluma.
Kaže Uzvišeni: “Vi (mušrici), doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe” (prevod značenja sure Merjem, 89-90)
Kaže Uzvišeni: “Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!” (prevod značenja sure, Junus, 18)
Veliki širk poništava iman jednog insana i izvodi ga iz milleta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Jer širk i tevhid su jedna drugoj suprotne svtari, ne mogu se sastati i jedna isključuje postojanje druge. Dok je mali širk, veći od najvećeh grijeha, veći od uzimanja kamate, bluda, ubistva, krađe, itd. Jedan dio učenjaka smatra da mali širk neće insanu biti oprošten ako ga dobra dijela ne izbrišu. U tom slučaju počinjeni mali širk ostaje kod insana i onda je on od izgubljenih, a svoje mišljenje baziraju na osnovu riječi Uzvišenog: “Allah sigurno neće oprostiti da Mu se širk čini”
Od Abdullaha b. Abbasa, se prenosi da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kazao: ''Pravo Allaha kod njegovih robova jeste da Ga obožavaju i da mu ništa kao sudruga ne pripisuju (da mu širk ne čine).'' Hadis je muttefekun alejh.
Kaže Uzvišeni: ''A onaj ko Allahu širk učini, Allah mu je zabranio ulazak u Džennet, i njegovo prebivalište će Džehennem biti, a nevjernicima niko neće u pomoć priteći.'' (prevod značenja sure El-Maide, 72)
Kaže Allah, subhanehu ve te’ala: "Allah sigurno nece oprostiti da Mu se širk čini, a oprostit će kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj koji smatra da je Allahu neko ravan." (prevod značenja An-Nisa, 116)
I kaže Uzvišeni: “Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: "O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, širk je zaista velika (najveća) nepravda." (prevod značenja sure Lukman, 13)
Nepravda je ono protiv čega dižu svoj glas Allahovi robovi i oni treba da se odupru svakoj vrsti nepravde. U prvom redu je dizanje glasa protiv najvećeg zuluma na zemlji tj. najveće nepravde a to je širk. Zatim slijedi suprostavljanje onim što je manje od velikog širka (kufra) a to je mali širk a nakon toga drugim vrstama nepravde i grijeha, kao što su: kamata, uporteba opojnih sredstava, blud, kradja, neposlušnost roditeljima, mito, zlostavljanje i tlačenje slabih, itd. Jer Allahova vjera ruši svaku vrstu nepravde i zla a vjernici su ti koji sprovode Allahove propise na zemlji.
Kaže Allah, Subhanehu ve Te’ala: „I neka međju vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro i od zla odvraćati – oni će što žele postići.“ (prevod značenja sure Alu-Imran, 104)
U hadisu kojeg prenosi Muavija, radijallahu anhu, se kaže: "Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: "Neprestano će skupina iz moga ummeta nositi emanet da'veta i naređivanja dobra i odvračanja od zla, neće im naškoditi oni koji ih u laž budu utjerivali niti oni koji se raziđu sa njima sve dok se ne ispuni Allahova odredba." (Muttefekun alejh)
Svjedoci smo vremena u kome se širk čini diljem svijeta:
- ljudi su Allahov zakon zamijenili šejtanovim zakonom (zakonom Francuza, Engleza, itd);
- taguti su postavljeni u sudnice da sude po onome što Allah nije objavio;
- putem izbora se biraju taguti da sude ljudima i donose zakone po onome što je šejtan poturio ljudima kao propise;
- grade se visoki kaburovi i prave dovišta gdje se ne dovi Allahu nego ljudima;
- grade se turbeta i na njima se dovi mrtvima i od njih se traži pomoć;
- dova se upućuje evlijama, ashabima i drugima;
- obožava se Ka’ba i Mekamu Ibrahim umjesto da se obožava jedino Allah;
- slijede se “učenjaci” tj. uzimaju se za božanstva nakon što su ti “učenjaci” dozvolili ono što je Allah zabranio i zabranili što je Allah dozvolio;
- slijede se običaji i tradicija predaka koji sadrže širk, itd...
U podužem hadisu od Sevbana radijallahu anhu se kaže kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Neće nastupiti Kijametski dan sve dok se neka plemena iz moga ummeta ne pridruže mušricima i sve dok brojne skupine iz moga ummeta ne budu obožavale kipove.”
I pored toga što je zlo širka ovako rasprostranjeno, vidjet ćemo danas mnoge koji se pripisuju islamu kako dižu svoj glas protiv stvari koje su manje od širka, dok se širk mirno promatra i niko – osim malog broja – mu se ne suprostavlja. Nedvojmljivo je da se protiv svakog zla treba boriti, ali treba da znamo da zlo ima svoje stepene. Pošto je širk najveće zlo koje se može desiti, najpreče je da se njemu suprostavimo. Često vidimo da se neki bune i ljute kada se rade neke novotarije u vjeri i kako su žestoki i nemilosrdni kada sa prave bajramska sijela uz muziku i mevludi (što je naravno novotarija i odbačeno). I vidjećemo kako se čitav jedan grad može dignuti na noge zbog okupljanja grupe homoseksualaca - što naravno svako normalan osuđuje - međutim kad se radi o širku, kao npr. širku zakonodavstva i širku pokornosti lažnim zakonodavcima, širku suđjenja šejtanskim zakonom, širku demokratije, širku obožavanje Ka’be i Mekamu Ibrahima, upućivanja dova ashabima, širku kod turbeta i kaburova, širku sihirbaza, nema suprostavljanja, nema negodovanja, nema pravljenja letaka, nema fetvi, nema okupljanja i demonstriranja, nema nema nema...
Za ovo stanje ima više razloga, a po nama su najvažniji:
Prvi, ili najveći razlog jeste džehl (neznanje) o tevhidu, o osnovi vjere dini islama. Jer da postoji ispravno znanje o šehadetu, to bi se shvatanje ispoljilo i na najveći zulum na zemlji bi se reagovalo. Neznanje se proširilo o temelju i temeljima vjere dok se akcenti stavljaju na druge, manje važne, stvari.
Uzvišeni kaže: ”… ja vam kazujem ono što mi se objavljuje, a vi ste, vidim, narod u neznanju ogrezao.” (prevod značenja sure El-Ahkaf, 23)
Šejh Abdu Rahman b. Hasan kaže: A ovi iako su rekli: La ilahe illallah. Ostavili su svako ograničenje kojim je određena ova veličanstvean rečenica kao što je znanje o onome na šta ukazuje. Zbog toga što mušrik ne poznaje njeno značenje pripisao je Allahu sudruga u ljubavi i drugom. To je neznanje koje negira znanje od onoga na šta je ukazalo od iskrenosti. On nije bio iskren u svom izricanju ove rečenice, jer nije negirao ono što negira od širka, niti je potvrdio ono što je potvrdila od iskrenosti. Isto tako je izostavio i ubjeđenje. Jer da je znao njeno značenje i ono na šta je ukazala on bi to negirao ili sumnjao bi u to i ne bi to prihvatio tako da bi to bila istina.
Poslušajmo riječi cijenjenog šejha Abdu-Latifa b. Abdur-Rahmana, rahimehullah (rođen je 1225 godine po Hidžri a preselio je 4 zul-hidždžeta 1292 godine po Hidžri) , koji opisujući džehl i stanje ummeta i onoga što ga je pogodilo od širka još u vremenu prije pojave dave šejha Muhammeda b. Abdul-Vehhaba.
Kaže: "Njegovi sunarodnjaci i suvremenjaci u tom vremenu su bili u stanju čudnog islama među njima. Tragovi vjere među njima su se već bili izbrisali. Porušeni su temelji monoteističke vjere. Većinom je prevladalo ono u čemu su bili i sami neznabošci. Znamenja šerijata u tom vremenu su bila izbrisana. Prevladalo je neznanje i slijepo sliđenje i odstupanje od Kur'ana i sunneta i slijeđenja neznanog i neukog, koji od vjere nije znao osim onoga na čemu su bili stanovnici tih država, ili od odraslih i starih, koji su bili na onome što su preuzeli od svojih očeva i djedova. Dok su znamenja šerijata bila izbrisana.
Dalje kaže, rahimehullah: “Predaje vračeva i taguta su bili prihvaćeni a ne odbacivani niti odbijeni. Sa sebe su skinuli okovratnike tevhida i vjere. Ulagali su veliki trud u traženju pomoći i vezivanju za nekog drugog mimo Allaha, od evlija, dobrih, kipova, idola, šejtana..."
Pa šta onda reći za današnje vrijeme?
Drugi razlog je šejtanovo uljepšavanje širka ljudima i mijenjanje naziva. Jer šejtan prokleti želi ljude u zabludu da odvede.
Uzvišeni Allah kaže: “Daj mi vremena do dana oživljenja!“ - zamoli on. “Daje ti se vremena!“ - reče On. “E zato što si odredio pa sam u zabludu pao“ - reče -,“kunem se da ću ih na Tvom pravom putu presretati, - pa ću im i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!“ “Izlazi iz njega, pokuđen i ponižen!“ - reče On - “Tobom i svima onima koji se budu povodili za tobom doista ću Džehennem napuniti! (prevod značenja sure El-A’raf, 14-18)
Ljudsko neznanje olakšava put šejtanu da ih skrene s Pravog puta na put zablude. Pa zaista najveći razlog zbog čega ljudi čine širk Allahu je neznanje. Isto tako, ovo neznanje je najveći razlog ulaska u tmine slijepog sljeđenja, slijeđenja “učenjaka” koji su za varljiva dobra ovog svijeta prodali Ahiret. Tako da slijepi sljedbenik “nasjeda” na podvalu prokletog šejtana koji je širk predstavio ljudima u drugom svjetlu i pod drugim imenom, dok je bolno vidjeti to što taj isti muqalid misli da je na istini sljedeći “učenjake”. I što je još bolnije, on se bori za to zlo koje vidi dobrim djelom, radi danonoćno na tome, poziva druge u svoju zabludu, troši svoj imetak misleći da ga radi Allaha daje.
Kaže Uzvišeni: “I Mi smo im (mušricima) bili odredili loše drugove pa su im lijepim prikazivali ono što su uradili i ono što će uraditi…” (prevod značenja sure Al-Fussilat, 25)
Kaže imam Ibn Kesir, rahimehullah, u svome Tefsiru u komentaru spomenutog ajeta: “Uzvišeni spominje da je On ostavio u zabludi mušrike i sve je to Njegovom voljom i Njegovom moći. On je mudar u Svojim djelima samim tim što je odredio njima saveznike, šejtane ljude i džine, “Pa su im lijepim prikazivali ono što su uradili i ono što će uraditi", tj. učinili su im njihova djela lijepim pa sebe nisu vidjeli nikako drugačijim osim dobročiniocima.”
Rekao je Allahov Poslanik, kako to bilježi imam Muslim u svome sahihu, da će doći vrijeme kada će neki učenjaci zablude biti pozivači na vratima Džehennema, pa će onoga ko im se odazove i priđe, bacit u njega.
A, oni kojima se Allah smilovao, znaju da mijenjanje imena širka ne mijenja njegovu suštinu i da širk ovijek ostaje širk. I što je do juče bilo širk po idžmau muslimana, kao naprimjer suđenje mimo Šerijata, danas to šejani od ljudi i džina i slijepi sljedbenici nazivaju: biranjem manjeg od dva zla, otklanjanje štete, put do dobijanja vlasti, itd., itd.
Kaže šejh Muhammed b. AbduLatif, Allah im se obadvojici smilovao: “Kada je šejtan uvidio da ljudi bježe od onoga što mušrici nazivaju obožavanjem, on je taj naziv salio u drugačijem kalupu kako bi ga duše prihvatile. Od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, se prenosi da je rekao: Ljudi od mog ummeta će piti alkohol i nazivati ga nekim drugim imenima. Isto tako onaj ko počini blud pa to nazove brakom, mijenjajući njegov naziv, njegova suština neće biti izmijenjena. Isto tako ako neko počini nekakav grijeh od stvari koje podrazumijevaju širk on je mušrik. Makar to on nazvao tevesulom ili šefatom (pogledaj Ed-durerus-sanijje, 1/567–569)
I dalje kaže u istoj knjizi: Mnogi od ovog ummeta su ušli u širk pripisan Allahu. Vezali su se za nekoga mimo Njega. To su nazvali tevesulom, šefatom i izmjenom naziva u čemu nije bilo nikakvog smisla. Međutim suština nečega i njegov propis ne bivaju diskvalifikovani ako nestane njegovog naziva te u običaju ljudi pređe u drugi naziv. Izmjena naziva ne mijenja propise koji se grade na svojim značenjima.
Ibn Abbas, radijallahu anhu, i Huzejfe, radijallahu anhu, u komentaru ajeta 31, sure Et-Tevbe kažu: Oni su ih slijedili u onome što su im dozvoljavali i zabranjivali. To su oni o kojima je Allah u ovom ajetu govorio, nisu nazvani ni monasima ni sveštenicima, niti gospodarima nii bogovima, niti su znali da je taj njihov postupak sa njima obožavanje isti. Zato je Adijj rekao: Oni ih nisu obožavali. Propis nečega slijedi njegovu suštinu ne njegov naziv niti ubjeđenje onoga ko to čini. Oni su bili ubijeđeni da njihovo pokoravanje u tome nije predstavljalo obožavanje njih. Međutim to im nije bilo opravdanje niti razlog otklanjanja naziva kojeg su zaslužili zbog tog djela niti njegove suštine ili propisa. (ove riječi ashaba navodi šejh Muhammed b. Abdu Latif u Ed-durerus-sanijje, 1/567–569).
Kao zaključak na gore navedeno kažemo da insan treba da uči Allahov din, prvenstveno da nauči tevhid (iako se svi rađamo na čistoj fitri ali je ta fitra često zaprljana); da slijedi Kur’an i Sunnet; da ne slijedi slijepo, pogotvo ne u aqidi; da ne uzima mišljenja onih koji koji su sluge taguta i koji za rad odbrane svojih taguta muhkem ajete zaobilaze i hvataju se mutešabiha; da ispoljava svoj din dižući svoj glas protiv – u prvom redu – širka i svake druge nepravde te da podstiče druge na to; da upozorava druge na širk i njegovu opasnost, da poziva u ibadet jedino Allahu, Subhanehu ve Te’ala. Pošto nije svaki insan u istoj situaciji, svako će raditi onoliko koliko bude mogao, a Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti.
Kaže Uzvišeni: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih”. (prevod značenja sure Al-Bakara, 286)