Zahvala pripada samo Allahu. Njega hvalimo i od Njega pomoć i oprost za naše grijehe tražimo. Allahu se utječemo od zla nas samih i naših loših postupaka. Onoga koga Allah uputi niko ga neće zavesti u zabludu. A onoga koga Allah ostavi u zabludi niko neće uputiti na pravi put. Svjedočimo da nema drugog božanstva koje uistinu zaslužuje ibadet osim Allaha, Jednog, Koji ortaka nema. I svjedočimo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov rob i poslanik.

Naše pitanje na anketi je glasilo:

Islamska država je ona:
a. U kojoj su većinski muslimani;
b. U kojoj ima džamija i mekteba i u kojoj se čuje ezan;
c. u kojoj vlada Šerijat u potpunost.

Na ovu anketu reagovala su 162 posjetioca, od kojih je 144 dalo tačan odgovor, tj. da je to država u kojoj se primjenjuju zakoni, jedinog istinskog Zakonodavca, Allaha Subhanehu ve Te'ala. U objašnjenju odgovora na ovu anketu, navodimo sljedeće:

Područija (teritorije) se dijele na dvije grupe:
- Darul kufr, tj. područije kufra, poput Mekke prije poslanstva Allahovog Poslanika  Muhameda, sallallahu alejhi ve sellem i nakon njega, i
- Darul-islam tj. područije islama, kao što je to bila Medina poslije hidžre, jer je hidžra iz Mekke u Medinu bila obaveza.

Darul-islam je dakle ono područije, kojim vladaju propisi islama, pa čak iako je većinsko stanovništvo te teritorije nevjerničko, poput stanja Medine u početku, prije ukidanja ugovora i protjerivanja Židova. Isto tako i Jemen, Nedžran, Bahrejn i Šam u vrijeme Omera, radijallahu anhu.

Dok je darul-kufr područije u kojem vladaju zakoni nevjernika. Darul-kufr se dijeli na:
- područije nevjernika, koji imaju status ratnika (ar. harbijjun); i
- područije nevjernika sa kojima se ima ugovor o primirju (ar. mu'ahedun)

Primjer prvih (tj. harbijjun) su Mekkanlije prije primirja na Hudejbiji. A za mu'ahedun – Mekkanlije nakon primirja na Hudejbiji.

Otuda kad god snaga bude kod nevjernika – vladaju i sprovode se njihovi propisi, a kad je god snaga u rukama muslimana – neminovno će njihovi propisi biti gornji. Dakle, sud se veže za jačeg, ne za “nadvladanog”.

Stanja poručija su poput stanja robova. Nekada su vjernička, a nekad nevjernička, to zbog toga što im je karakter (opis) prolazan i nije neodvojiv, a propis je egzistencijalno i u smislu nepostojanja vezan tj okreće se sa svojim uzrokom.

Ukoliko se desi da u darul-islamu, gdje je na snazi Allahov zakon, vladar upadne u kufr ali uz to ne sprovodi nevjerničke zakone niti spriječava sprovodjenje Šerijata – a vjernici su okupljeni oko istine i uz to ispoljavaju svoju vjeru i niko im to ne sprečava, ovakvo područije ostaje i dalje darul-islam i to zbog nesprovodjenja kafirskih zakona nad njima. Ukoliko muslimani imaju snage dužnost im je svrgnuti otpadnika vladara i na njegovo mjesto postaviti muslimana. Rekao je El-Kadi Ijad, rahimehullah: ''Učenjaci su saglasni da se imamet (vodjstvo) ne uspostavlja u slučaju kafira a smjenjuje se onaj vladar koji počini nešto što je (veliki) kufr.“

Dakle i pored toga da u odredjenom područiju žive muslimani, imaju džamije i vjerske škole, ne može se to područije nikada nazvati darul-islamom, dokle god se u tom područiju (državi) ne primjenjuje Allahov Zakon.

Šejh Hamed b. Atik, rahimehullah, obraćajući se jednom od braće dokazujući mu da je država Ihsa država kufra i širka, u njegovom vremenu, pa, rahimehullah, kaže: „Onaj ko ima u njoj udjela, učenjaci su potvrdili, a već su vidjeli državno uređenje, da ako se pojavi širk i ispolje se harami, dokinu su vjerski slogani, da je to država kufra. Imetci* njenih stanovnika su plijen a njihova krv je dopuštena za prolijevanje. Stanovnici ove države su dodali svemu tome vrijeđanje Allaha i Njegove vjere. Oni su postavili zakone koje primjenjuju nad podanicima što je suprotno Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegovog poslanika sallallahu alejhi ve selleme. Poznato ti je da je samo ovo dovoljno da izađe iz islama ko to učini." (Durer sunnije, 9 / 257).

Takodje je poznato da su učenjaci tewhida tursku – osmansku – državu protekfīrili zbog nekih uzroka širka i jasnog kufra. O njima su pisali knjige, a zemlje (podučija) koje su bile pod njihovom vlašću su nazivali dārul-kufr, čak i Mekku.

Nekada je Misr, kao i djelovi sjeverne Afrike i druge zemlje, bio pod vlašču 'ubejdijā, koji su sebe nazivali fatimīdima. Oni su, kao, sudili šerī'atom, uspostavili džuma-namaze, namaz u džema'atu, postavili kadije, imenovali muftije, podigli Azhar, ali su ''ispoljili'' veliki širk i 'aqidu ''rafda'' prema ashabima. Svi učenjaci ehlis-sunneta su se složili da su 'ubejdijje kāfiri i da je njihov dār – dār kufra i rata (harba, tj. dārul-harb). Ulema je obavezala na džihad protiv njih, a muslimanima koji su bili u Misru, a nisu bili u stanju da ispoljavaju vjeru, su naređivali hidžru u dijārul-islām, jer to Misr – iako je nekad bio – više nije, jer su ljudi promijenili stanje. A dār dobija propis iz djela ljudi. Od poznatih učenjaka islama koji je spomenuo trijumf muslimana nad 'ubejdijama je Ibnul-Džewzī,rahimehullah, koji je napisao knjigu sa naslovom ''Pobjeda nad Misrijcima.''

Šejh Muhammed bin Abdulvehab, rahimehullah, je rekao: ''Kada bismo probali da nabrojimo koga su sve učenjaci protekfīrili, uz tvrdnju islama, i u vezi čijeg otpadništva i ubistva su dali fetwe – govor bi se oduljio. Ali, od posljednjih stvari koje su se dogodile je priča Benu 'Ubejda, kraljeva Misra i njihove skupine, koji su tvrdili da su ehlul-bejt, klanjali džumu i džemā'at, postavili kadije i muftije. 'Ulema se složila u pogledu njihovog kufra, riddeta i borbe protiv njih, da je njihova zemlja – zemlja rata, te da je obaveza boriti se protiv njih, makar bili prisiljeni i mrzili ih'' (Mu'ellefatu Šejhil-Islām Muhammed... er-Resā'iluš-Šahsijje).

Upitan je šejh Muhammed bin Ibrahim, rahimehullah:''Da li je obaveza učiniti hidžru iz zemalja muslimana u kojim se sudi po qanunu (tj. laičkom zakonu)?“
Odgovor: ''Zemlja u kojoj se sudi laičkom zakonom – nije zemlja (beled) islāma. Obaveza ju je napustiti. Isto tako kada se pojavi idolatrija, bez poricanja, niti se promijeni – hidžra je obaveza. Dakle, sud kufra je izgrađen na proširenost kufra i njegovoj prevlasti (javnosti). Ovakva je zemlja kufra. Ali, ako u njoj time sude neki pojedinci ili postoje malobrojni kufrovi koji nisu javni – onda je ona zemlja islama.
Možda ćeš reći: ''A ako bi onaj koji sudi laičkim zakonima rekao: 'Ja sam ubjeđen da je to neispravno!'?'' To ne bi imalo nikakvog uticaja. Naprotiv, to je udaljavanje šeri'ata. Kao kada bi neko rekao: 'Ja činim 'ibadet idolima, ali sam ubijeđen da je to neispravno.' Pa, ako je u stanju da uradi hidžru iz zemalja u kojima se sprovode laički zakoni – to je obaveza'' (Zbirka djela i fetwi šejha Muhameda bin Ibrahima, 6/188, 189)

Kaže šejh Hamed bin 'Atīq u svom odgovoru čovjeku s kojim je vodio diskusiju u pogledu suda vezanog za stanovnike Mekke i o onome što se mora presuditi u vezi samog područja, - izmedju ostalog - sljedeće:
Kaže Uzvišeni: „Slavljen neka si Ti! Mi nemamo znanja osim onoga čemu Si nas podučio. Ti si uistinu Sveznajući Svemudri.' (prijevod znacenja el- Beqare, 32.)
Diskusija je tekla o vezi toga da li je Mekka grad kufra ili grad islama? Kažemo, uz Allahovu podršku: Allah je poslao Muhammeda, sallallahu, 'alejhi ve sellem, sa tevhidom, koji je din svih poslanika. Njegova suština je šehadet 'LA ILAHE ILLALLAH', tj. da Allah bude jedini ma'bud (obožavani) stvorenjima, pa da ne čine 'ibadet drugima mimo Njega bilo kojom vrstom od vrsta 'ibadeta. A srž 'ibadeta je dova. U njega spada i strah, nada, oslanjanje, iskreno obraćanje, klanje žrtve, namaz. I puno je vrsta 'ibadeta. I ovo je taj veliki temelj koji je uvijet ispravnosti svakog djela. Drugi temelj je pokornost Vjerovjesniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, u njegovoj naredbi, uzimanje njega za sudiju malim i velikim stvarima, veličanje njegovog zakona i dina i pokornost njegovim propisima u temeljima vjere i njenim ograncima.
Prvi: Negira širk i nije ispravan uz njegovo prisustvo.
Drugi: Negira novotarije i neće biti pravilan uz njihovu inovaciju.
Pa kada se ostvare ova dva temelja znanjem, djelom, i da'vom, i to bude vjera stanovnika grada, o kojem god se radilo, u smislu da rade po tome i pozivaju u to i bivaju prijatelji (ewlija') onome čiji je to din i neprijatelji onom ko se tome suprotstavi – onda su
muvehhidi.''
''Ali, ako se bude proširio širk, poput dove Ka'bi, Meqamu, Hatimu i dove vjerovjesnicima i dobrim ljudima i širenje pratilja širka, poput zinaluka, kamate i različitih vrsta bluda, sunnet se bacio iza leđja, raširile se novotarije i zabluda, a tehakum (parničenje, traženje suda, presude) se da nepravednim imamima i zamjenicima (izaslanicima) mušrika i bude se pozivalo drugom mimo Kur'ana i sunneta, i to postane poznato, u bilo kojem gradu – niko ko ima minimum znanja ne sumnja da se nad ovakvim gradovima presuđuje da su oni područja (gradovi) kufra i širka.
Naročito ako se suprotstavljaju sljedbenicima tewhida i žure se da uklone njihov din i da unište zemlju islama...'' ''...Ako hoćeš dokaz za to – naći ćeš čitav Kur'an da o tome govori, a ima konsenzus 'uleme u vezi toga, i to je nužno poznato kod svakog 'alima“ (Medžmū'atur-Resā'il wel-Mesā'il en-Nedždijje'', treći dio, prvi džuz', 742.-745).

_______________________________________________________________________________________________________________

* Ovdje ima jedno važno pitanje, koje je utemeljeno u Allahovoj knjizi, a to je ''sud nad stanovništvom sa aspekta uopštenosti'', kao što je uradio šejh, jer je rekao ''ehliha' (''njenih stanovnika''). I ovo je uopšteno, kao što je u Kur'anu uopšteno, i niko nema pravo da sruši taj sud. Ali, pojedinac koji ispoljava dini tewhid izlazi iz uopštenog suda i nema oprečnosti između uopštenog suda i suda nad pojedincem. Ovo ukratko, ali ne konačno, jer je ova tema malo opširnija. (izvor: Trijumf Vjerovjesničkog Monoteizma na da'vom širka i nacionalizma)