Šejh Ishak b. Abdur-Rahman u toku njegovog govora o stavovima šejha Muhammeda b. Abdul-Vehaba, rahimehullah, o tevhidu i dokazima o njemu, kaže:
"Šejh, rahimehullah, pojašnjava to da je osnova i temelj islama svjedočenje 'La ilahe illallah', i da je ovo osnova vjerovanja u Allaha, da je ovo najvrijedniji dio imana.

A u ovoj osnovi mora postojati znanje, djelo i potvrda, konsenzusom muslimana" (Durer sunnije (1 / 518). 

Šejh Muhammed b. Abdul-Vehab,rahimehullah, je rekao:"Poslanik sallallahu alejhi ve selleme, je propisao vjerovanje u sve ono sa čime je došao i u čemu se ne smije praviti razlika. Onaj ko bude vjerovao u jedan dio, a negira drugi, on je istinski kafir. Zato što se mora vjerovati u cijeli Kur`an.
Pa ako znaš da od ljudi ima onih koji klanjaju i poste, klone se mnogih harama, ali ne daju ženi nasljedstvo, i smatraju da je to ono što treba slijediti, čak šta više, oni smatraju da ako joj neko dadne nasljedstvo da se suprostavio njihovom običaju. Njihova srca su to odbacila. Ili da se odbaci ženin idet u kući njenog muža, pored znanja o Allahovim Subhanehu ve Te'ala riječima:
"Ne izgonite ih iz kuća njihovih, a ni one neka ne izlaze, osim ako očito sramno djelo učine."
(prijevod značenja Et-Talaq, 1)
Smatrajući da je ostavljanje žene u kući njenog muža neprihvatljivo, te da ju je istjerati bolje. Neki su negirali pozdrav selamom, pored toga što znaju da ga je Allah propisao, ali to čine zbog ljubavi prema džahilijetskim pozdravima. Ovo je kufr, jer on vjeruje u jedan dio a negira drugi. Za razliku od onoga koji počini grijeh, ili izostavi farz, kao da počini blud, nepokorava se roditeljima, pored njegovog priznavanja da je pogriješio, te da je ispravna Allahova naredba" ( Dureru sunnije (1 / 123).

Šejh Abdur-Rahman b. Hasan,rahimehullah, kaže:"Što se tiče pukog izgovaranja ΄La ilahe illallah΄, bez znanja o njenom značenju, bez ubjeđenja, ili djela koja nalaže - odricanje od širka, iskrenosti u riječima i djelima, riječima srca i jezika, djela srca i organa - nema koristi po konsenzusu" (Fethul medžid str. 39).

Takođe, rahimehullah, je rekao:"Vjerovanje u jedinog Allaha je odricanje od svega onoga što su obožavali od kipova i idola, te iskreni ibadet Allahu u kojem musliman nema sumnje. Onaj ko posumnja da je ovo značenje ΄La ilahe illallah΄, sa njim nema od islama ni koliko je zrno goruđice" (Medžuatu resail 4 7 322).

Takođe, rahimehullah, je rekao: „Nevjerovanje u taguta je rukn tevhida, kao što je spomenuto u ajetu u suri El-Beqare:
"Onaj ko ne vjeruje u Taguta, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu."
(prijevod značenja El-Beqare, 256)
Ako se ne nađe ovaj rukn, on nije od pripadnika tevhida. A tevhid je osnova imana sa kojom bivaju sva ostala djela valjana a bez koje neće ni jedno od njih valjati" (Fethul medžid str. 380).

Šejh Abdu-Latif b. Abdur-Rahman,rahimehullahu teala, je rekao: "Osnova vjerovanja u jedinog Allaha je robovanje samo Allahu, Koji nema sudruga. A to je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio u hadisu delegacije, (Abdul-Kajs).
Ovo je taj iman sa kojim su se izdvojili vjernici, kojeg su mušrici negirali, i u čemu se pojavilo neslaganje, radi njega je propisan džihad i radi njega su se podijelili robovi „Medžmuatu resail vel mesail (3 / 225 – 226).

Šejh Abdu-Latif b. Abdur-Rahman je postavio zlatne osnove u pogledu imana, koje je preuzeo od znamenitog Imama Ibn-Kajjima el-Dževzije rahimehullah. I onaj ko želi da proučava razloge i propise imana i kufra ne može a de se ne koristi njima. Pa kaže, Allahu mu se smilovao:
"Postoje osnove, prva je: Da su sunnet i vjerovjesnički hadisi pojašnjenje kur`anskih propisa i od onoga što se htjelo tekstovima spomenutim u Allahovj Knjizi. U poglavlju spoznaje granica onoga što je Allah objavio, kao što je spoznaja mu'mina, kafira, mušrika, pripadnika tevhida, zlikovca, dobročinioca, nepravednika, bogobojaznog; šta se misli pod prijateljstvom i ljubavlju u ime Allaha i slično tome od granica i definicija.
Druga osnova je: Da je iman osnova, te da ima brojne ogranke. Svaki ogranak od njih se naziva imanom. Najuzvišeniji je šehadet ΄La ilahe illallah΄, a najniži je uklanjanje smetnje sa puta.
Od njih je ono čijim nestankom nestaje iman, po konsenzusu, kao što je ogranak šehadeta. A od njih je ono čijim nestankom ne nestaje iman, po konsenzusu, kao što je izostavljanje uklanjanja smetnje sa puta. Između ova dva ogranka su mnogi drugi koji se razlikuju. Neki od njih su vezani za ogranak šehadeta i bivaju njemu najbliži. A neki od njih su vezani za ogrnaka uklanjanje smetnje sa puta i bivaju njemu najbliži. Poistovjećivanje među ovim ograncima u njihovom spajanju je suprotno dokazima i onome na čemu su bili selefi i imami ovog ummeta.
Isto tako je sa kufrom, on ima osnovu i ogranke. Pa kao što su ogranci imana iman onda su ogranci kufra kufr. A svi vidovi griješenja su od ogranka kufra. Pa kao što su svi vidovi pokornosti od ogranaka imana, i nemoguće je spojiti među njima u pogledu naziva i propisa, tako da se napravila razlika između onoga ko ostavlja namaz, zekat, post ili čini širk, ili se ismijava sa Mushafom; i onoga ko krade, bludniči, pije alkohol, otima, ili se od njega pokazuje prijateljstvo prema kafirima, kao što se to desilo Hatibu. Onaj ko poistovjeti ogranke imana u pogledu naziva i propisa ili poistovjeti među ograncima kufra u tome, suprostavio se Kur`anu i sunnetu. On je odstupio od puta selefa ummeta. I time je ušao u okvire općeg pojma novotara i sljedbenika strasti.
Treća osnova je: ta da je iman sastavljen od riječi i djela. Riječi se dijele na dvije vrste:
Riječi srca, a to se odnosi na ubjeđenje.
Riječi jezika, a to je izgovaranje riječi islama.
Djela se dijele na dvije vrste:
Srčana djela a to su namjera, izbor, ljubav, zadovoljstvo i vjerovanje.
I djela organa kao što su namaz, zekat, hadž, džihad i slično tome od javnih djela.
Ako nestane srčanog vjerovanja, njegovog zadovoljstva, ljubavi prema Allahu i vjerovanja u Njega, onda će iman nestati u cjelosti. A ako nešto bude nedostajalo od djela, kao što su namaz, hadž i džihad, sa postojanjem srčanog vjerovanja i prihvatanja, onda ovo biva tačkom razilaženja. Da li će iman time nestati u cjelosti, ako izostavi neki od ruknova islama, kao što su namaz, hadž, zekat i post, ili neće nestati iman? I, da li je onaj ko to učini počinio kufr ili ne? I, da li se može napraviti razlika između namaza i drugih djela, ili ne može?
Ehli-sunne se slažu, da mora postojati srčano djelo, koje predstavlja njegovu ljubav, zadovoljstvo i pokornost. Dok murdžije tvrde da je dovoljno samo vjerovanje, čime će osoba biti vjenikom. Tako da je razilaženje u djelima organa, da li će radi toga počiniti kufr ili ne. To je razilaženje koje se pojavilo među ehli-sunnetom. Ono što je poznato kod selefa jeste, da se proglašava nevjernikom onaj ko izostavi nešto od ruknova islama, kao što su namaz, zekat, post i hadž. Drugi stav je, da nije počino kufr osim ako ih negira. Treći stav je: Razlikovanje između namaza i drugih, a ovo su poznati stavovi.
Isto tako je sa grijesima i nepokornošću, a to je činjenje harama, između čega su razdvojili ona koja se suprostavljaju i negiraju islam, i onih mimo njih. I između onoga što je Zakonodavac nazvao kufrom i onoga što nije nazvao tako. Ovo je ono na čemu su muhadisi, koji se pridržavaju sunneta Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. A dokazi o ovome su navedeni na njegovom mjestu.
Četvrta osnova je: da postoje dvije vrste kufra: kufr u djelima i kufr negiranja i inata. A to je da se nevjeruje u ono sa čime je došao Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, od Allaha, negirajući to i odbijajući to iz inata. Kao što su imena Gospodara, Njegova svojstva, djela, propise koji predstavljaju Njegovu jednoću, robovanje samo Njemu, Koji nema sudruga, a sve ovo je suprotno imanu u svakom pogledu.
Peta osnova je: da nije nužno, ako postoji jedan od ogranaka imana u robu, nazvati ga mu'minom. Niti je nužno, ako postoji jedan od ogranaka kufra u robu, nazvati ga kafirom, iako je ono što je učinio kufr. Isto tako, nije nužno, da ako postoji neki od dijelova znanja, ili medicine, ili dijelova prava, da se nazove takva osoba učenjakom, doktorom ili pravnikom. A što se tiče samog ogranka na nju se odnosi sam naziv kufra kao što je u hadisu:
"Dvije stvari u mom ummetu su kufr : Potvaranje nečijeg porijekla i kukanje nad mrtvima." Ili hadis: "Onaj ko se zakune nečim mimo Allaha počinio je kufr."
Ali on time ne zaslužuje naziv kufra općenito" (Dureru sunnije (1 / 470 – 485).

Šejh Hamed b. Atik, rahimehullah, je bio upitan: Da li je dozvoljeno čovjeku da sam u sebi govori: 'Ja sam munafik! Ja se bojim kufra!' Da li je ovo sumnja u vjeri ili ne?

Odgovor: Buharija u svom Sahihu kaže: "Ibn Ebu Mulejke je rekao: 'Zapamtio sam trideset ashaba Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, svaki od njih se bojao sebi licemjerstva. Niko od njih nije rekao da je njegov iman poput imana Džibrila ili Mikaila'."
Ibnul-Kajjim kaže: "Tako mi Allaha, sigurno je postojao strah od nifaka u srcima prvih prethodnika, zbog njihovog znanja o njegovoj neprimjetnosti, veličini, pojedinostima, općenitosti, njihova mišljenja o samima sebi su bila loša, tako da su se bojali da ne budu među ostalim munaficima."
Omer b. Hattab radijallahu anhu kaže: "Huzejfe, Allahom te zaklinjem, da li je mene Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, pred tobom nazvao munafikom?" Pa je rekao: "Ne, i poslije tebe više nikog neću pohvaliti." To jeste, neću otvarati ova vrata čisteći i hvaleći ljude. Što ne znači da nije nikog više izdvojio iz nifaka.
Pa kako će onda ovo biti kod prvih prethodnika od sumnje u vjeri?
Od Hasana el-Basrija se prenosi da je o nifaku rekao: "Od njega nije niko sigurniji od munafika, niti ga se više boji od mu'mina."
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, je rekao: "Shodno imanu roba i njegovoj spoznaji, povećava se strah da ne bude od njih. Zato se povećao strah uglednika ovog ummeta, bojeći se za sebe, da ne budu od njih."

Kad god se poveća iman, poveća se strah od nifaka, a shodno slabosti imana jala i sigurnost od njega. A što se tiče straha od kufra, dovoljne su riječi Uzvišenog kada govorio Svom prijatelju Ibrahimu alejhisellam:
"…i sačuvaj i mene i sinove moje od toga da obožavamo kumire."
(prijevod značenja Ibrahim, 35)
Ovo ukazuje na veličinu njegovog strah od kufra. A u prenešnoj dovi stoji: "Allahu ja ti se utječem od kufra, siromaštva, kaburske patnje i da doživim nemoć u starosti" (Dureru sunnije, (1 / 557 – 558).